четвртак, 1. фебруар 2024.

Uranopolis - Srpska duhovna i turistička raskrsnica

Uranopolis(Ouranoupolis) je gradić koji bih mogla sa pravom nazvati srpskom raskrsnicom-duhovnom i turističkom.

Ako vas je nekad put naveo ka Svetoj Gori, Uranopolis i Tripiti su mesta gde ćete moći da se ukrcate na brod pa čak i za sam obilazak oko ostrva.


Ako ste krenuli niže prema Stavrosu, Uranopolis ne možete da zaobiđete,i  u njemu možete da napravite pauzu popijete kafu i ručate.

Mnogi naši srbi dolaze godinama na letovanje, i ja sam ga prepoznala po Tvrđavi koju mnogi fotografišu i koja je zaštitni znak ovog primorskog gradića.



Takođe u njemu možete da pazarite bukvalno sve od verskih predmeta pa do onih grčkih turističkih džidža bidža.



 Ulice su uske, te možete vrlo lako da upadnete  u gužvu kolima u koliko naletite na verske eskurzije.

Ja sam u ovo divno mesto išla sa jednim jedinim ciljem, da jedem pečene lignje i to po preporuci grka koji tu dolaze veoma često i smatraju The Golden Hook Ouranoupolis restoran najboljim restoranom na celom Halkidikiju kada su riba i morski plodovi u pitanju.



U pitanju je restoran domaće kuhinje  u kojem je po običaju kada su takva mesta u pitanju, zaposlena cela familija a to je veoma lepo videti da još uvek postoji onaj domaćinski primorski plamen za gostoprimstvom, jer ne mora sve da se svodi na fast food.

 Iako sam bila van sezone, restoran je bio poprilično pun u odnosu na grad koji je bio sablasno pust osim kada uplovi trajekt sa vernicima.



Naručili smo prvo predjelo  sa usoljenim ribama po preporuci domaćina u marinadi sa maslinovim uljem  i kaparom, te vrućim mekim lepinjicama koje možete sa slašću da umačete u  maslinovo ulje koje se potpuno sjedinilo sa solju iz riba..

Priznajem da sam besomučno jela, i da ribe iako su bilo propisno usoljene, nisu posle izazivale žeđ😊

Potom je doplivala do našeg stola jedna prelepa sveže pečena lignja na žaru, reći ću samo  "Gospode Bože", u životu nisam nešto tako fino, mekano  i ukusno na neki prirodan način  jela😊



Ponekad ne znam šta bih zapisala, šta bih izdvojila kada su u pitanju ovako savršeno pripremljena, prirodna domaća jela, jer nema reči koje bi stomak napunile ili dočarale ovu božanstvenu hranu.

I na samom kraju desert taman toliko da vam "ne presedne" ručak ali da se osladite.



Punog stomaka teškom mukom smo se vraćali za Solun.

 

Нема коментара:

Постави коментар